Ljekoviti biljni recepti iz 18. stoljeća

Pred nama je knjiga koja donosi rukopis nastao 1746. iz pera pavlina Imbriha Luiča, po rođenju Karlovčanina, pod naslovom (u transkripciji): Vračtva vsagdašnja domača. Iz vnogih pisan pobrana i probavana. Nikoja nikojim hasnovita. Ali od smerti osloboditi Boga sam to more včiniti. Niti kaj več od mene spitavaj, nego jedinoga Boga na pomoč zazavaj. Ova su po patru Imbrihu Luiču pavlinu popisana. Nad vsim naj bu Bogu slava. Amen 1746. u kojoj je opisao na koji način pristupa opisu domaćih vračtava (vračtvo = lijek), onih koja se pripremaju u kući, i koja su već iskušana jer se nalaze u knjigama, rukopisima. Pokazalo se da su mnoga nekima i korisna, ali Luič smatra da od smrti može osloboditi jedino Bog kojega treba zazivati dajući svojoj ljekaruši duhovnu dimenziju, što je za redovnika koji se brine za čovjekovo duhovno i tjelesno zdravlje posve razumljivo.

Ljekaruša je pisana kajkavskim jezikom s ikavskim obilježjima koji se tada govorio u okolici Karlovca, Kamenskoga i Svetica. Za preslik korišten je primjerak iz zbirke Rara Gradske knjižnice u Zagrebu uvećan 30 posto radi lakšeg čitanja.

Nije poznato zašto do tiskanja rukopisa tada nije došlo, iako bi se prema oblikovanju i strukturi moglo reći da je rukopis već priređen. Početkom 20. stoljeća Luičeva ljekaruša djelomično je tiskana u redakciji križevačkog liječnika Frana Srećka Gundruma-Oriovčanina u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena (1909), i neki su tada tvrdili da je nakon Gundrumova objavljivanja izgubljena, no ovim se izdanjem pokazuje da tomu nije tako. Gundrumovo izdanje Luičeve ljekaruše iz 1909, u ovom izdanju tiskano kao Dodatak, zanimljivo je i zbog brojnih bilježaka u kojima tumači nazive ljekovitoga bilja, a osim toga pokazuje i hrvatski jezik s početka 20. stoljeća.

Rukopis sadrži 72 stranice, od kojih se 55 stranica odnosi na latinske i kajkavske recepte koji sadrže uputu kako se lijek priprema, kako se i koliko dugo protiv koje bolesti uzima. Luič donosi i svoj životopis na latinskom jeziku (u pogovoru je preveden na hrvatski). U prvom dijelu, odmah iza preslika ljekaruše Jembrih donosi latiničku transkripciju kojoj dodaje i korisno tumačenje pojedinih riječi.

Izd. POU Katarina Zrinska Ozalj
i Ogranak MH u Ozlju, 2022.

Vrijedan je Jembrihov Pogovor u kojem minuciozno donosi podatke o počecima liječenja ljekovitim biljem, o najstarijoj glagoljaškoj ljekaruši iz 14. stoljeća nastaloj na području Vinodola, kao i o brojnim srednjovjekovnim benediktinskim samostanima zapadne Europe. Posebice je važno, kad je riječ o rukopisnim djelima, njihovo ponovno objavljivanje za povijest pučke medicine i farmaceutike, kao i za povijest hrvatskoga jezika i medicinske terminologije.

Uz benediktince i franjevce, i pavlini su bili poznati ljekarnici koji su ručno zapisivali recepte i prenosili ih svome puku i tako pomagali bolesnome čovjeku i djelovali na ublažavanje ili suzbijanje neke bolesti. Takva je prva medicinska knjiga tiskana u prijevodu na kajkavski književni jezik varaždinskog liječnika Ivana Krstitelja Lalanguea Medicina ruralis iliti Vračtva ladanjska 1776.

Alojz Jembrih bio je posebno privučen tim rukopisom zbog njegove vrijednosti za proučavanje povijesne dijalektologije, tj. hrvatskoga kajkavskoga jezika iz razdoblja zrinsko-frankopanskoga jezično-književnoga kruga, a još više zbog važnosti za povijest medicine u Hrvatskoj prve polovice 18. stoljeća, kao i zbog povijesnoga nazivlja ljekovitoga bilja. Luičeva je ljekaruša upravo ono što se danas zove „prirodno liječenje biljem“ s dodatkom da je u njoj osim savjeta za pripravke od ljekovita bilja bilo i onih animalnoga podrijetla, mineralnoga i dr. (poput pepela, vapna, žutanjaka, bjelanjaka, voska), zato što osim recepata namijenjenih liječenju različitih bolesti, sadrži i niz savjeta koji su vezani uz kućanstvo, gospodarstvo, veterinarstvo. Recepti su uglavnom pisani hrvatskim kajkavskim jezikom, ali ima ih i na latinskom, zato što ih je vjerojatno Luič prepisao iz nekoga latinskoga predloška. Njegovi su recepti praktični, što dokazuje da je i sam dobro poznavao učinkovitost pojedinih ljekovitih biljaka. Na kraju Luičeve ljekaruše Jembrih donosi njegov curriculum vitae u kojemu su po godinama zapisani događaji, počevši od njegova rođenja 15. rujna 1690. u Karlovcu. Njegov je jezik sličan tzv. zrinsko-frankopanskom jezično-književnom krugu, jezik područja na kojemu su pavlini samostana Svetica i Kamenskoga pastoralno djelovali. No važno je spomenuti i Luičeve boravke u Lepoglavi, Remetama, Olimju, Sveticama, Kamenskom i Križevcima, što se ogleda i u interferencijama u jeziku jer je najvjerojatnije u tim mjestima i bilježio pojedine recepte.

Važno je istaknuti da je Jembrih u poglavlju Slovopis u Luičevoj ljekaruši (1746), u kojemu analizira grafiju ljekaruše u usporedbi s kajkavskim djelima 18. stoljeća, zaključio da se ona od njih razlikuje, iako Luič slijedi tradiciju slovopisa u uporabi u Zagrebačkoj biskupiji njegova doba (npr. lj, nj uvijek je pisao li, ni, a ne ly, ny; današnje đ piše gi, a ne gy).

Zanimljiva je još jedna činjenica što ju je Jembrih istaknuo, u prvoj polovici 18. stoljeća, u kojoj je napisana i Luičeva ljekaruša, u Zagrebu je tiskano četrdesetak naslova kajkavskih knjiga, među njima i prva kajkavska početnica Abecevica Jurja Muliha 1746, a godinu prije, 1745, tiskan je školski priručnik na latinskom jeziku, s kajkavskim primjerima na 31 stranici, namijenjen đacima isusovačke gimnazije i strancima koji uče hrvatski jezik. Naslov glasi (u prijevodu): Uputa za pravilno pisanje hrvatskih riječi kako prema samoj prirodi pravilna izgovora tako i prema glasovnoj vrijednosti slova predočena i na korist domovinske mladeži te onih stranaca koji žele učiti hrvatski jezik, iznesena…1745, a najzanimljivije je da se u tim Uputama nalazi i rečenica: „svaka hrvatska riječ mora se pisati tako kako se izgovara“. Drugim riječima, to nas podsjeća na „piši kako govoriš“, što se pripisuje Vuku Stefanoviću Karadžiću, koji se tada, 1745, nije ni rodio!

Vračtva vsagdašnja domača Imbriha Luiča, u pretisku, transkripciji, bogatom pogovoru i iscrpnom glosariju, što je djelo Alojza Jembriha, zaslužuje svaku pohvalu i vrijedan je doprinos istraživanju povijesti kulture i povijesti kajkavskoga jezika, povijesne medicine, farmaceutike, kao i povijesne fitonimije.